Žene koje su tkale povijest

Vrlo je jednostavno, pomozite mi satkati ovaj topic imenima onih
koje su mijenjale svijet, i obilježile epohe.


Teodora
(oko 500. - 548.), bizantska carica i supruga cara Justinijana I. i njegova najbliža savjetnica i suradnica.

Ne zna se točno gdje i kada je rođena, ali se uzima da je petnaestak godina mlađa od Justinijana. Njenim zavičajem dugo se smatrala Paflagonija, a noviji povjesničari vjeruju da je to Konstantinopol. Iako je poticala iz najnižeg staleža, uspjela je postati bizantskom caricom, iako je do tada zakon zabranjivao takvu vrstu braka. Nakon smrti njenog svekra Justina I., dobila je titulu auguste, što nije bila neka značajna titula, ali je ona itekako znala utjecati na Justinijanove odluke. Bila je aktivna í u vjerskoj politici. Omogućila je povratak protjeranim monofizitima, pa je u njihovoj tradiciji upamćena kao velhka dobrotvorka i najpobožnija vladarica.

Ivana Orleanska
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije


Ivana Orleanska po interpretaciji autora. Jedini portret za koji je pozirala nije preživio .

Sv. Ivana Orleanska ili Jovanka Orleanka (fr. Jeanne d'Arc), poznatija i kao Djeva Orleanska (1412 - 30. maj 1431) je bila francuski vojskovođa i postala je najveća francuska nacionalna junakinja.

Rodila se u skromnoj seljačkoj familiji u Domremyju gdje je odmalena imala vizije. Godine 1428. počela je tvrditi da su joj arhanđeo Mihovil, sveta Katarina i sveta Margareta rekli kako mora otići u Chinon na dvor francuskog prijestonasljednika Karla kako bi mu pomogla da otjera Engleze iz Francuske i okruni se u Reimsu za kralja. Godine 1429. uspjela je lokalnog zapovjednika nagovoriti da je odvede u Chinon na audijenciju, gdje joj je Charles povjerio misiju spašavanja Orleansa od engleske opsade. Ona je svojim prisutstvom i hrabrošću dala snažan moralni poticaj braniteljima i na kraju uspjela otjerati Engleze. U roku od nekoliko mjeseci njena vojska, pojačana prilivom novih pristaša, porazila je Engleze i na kraju je Karlo došao u Reims gdje je okrunjen kao Karlo VII.

Za vrijeme opsade Pariza je ranjena, a nešto kasnije i zarobljena od burgundskih trupa koje su je predale Englezima. Oni su joj sudili za herezu i osudili je na smrt spaljivanjem na lomači.

Njena smrt ju je učinila najvećim francuskim mučenikom, a na ponovljenom suđenju 1456. proglašena je nevinom. Godine 1920. proglašena je sveticom.

Maria Skłodowska-Curie

U njena najveća dostignuća spadaju: rad na teoriji radioaktivnosti,
tehnikama razdvajanja radioaktivnih izotopa kao i otkriće dva nova kemijska elementa - radona i polonijuma. Pod njenim nadzorom vršena su, prva u svijetu, ispitraživanja o mogućnosti izlječenja raka pomoću radioaktivnosti. Jedan je od osnivača nove grane kemije - radiokemije.

Dvostruka je dobitnica Nobelove nagrade , prvi put 1903. godine, iz fizike, zajedno sa mužem i Henri Becquerelom za naučna dostignuća u ispitivanju radioaktivnosti, a drugi put 1911. godine iz kemije, za izdvajanje elementarnog radona. Ona je do danas ostala jedina žena koja je Nobelovu nagradu dobila dva puta.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Maria_Sk%C5%82odowska-Curie

Teuta -posljednja ilirska kraljica

Po meni jedno od vecih imena u povjesti ljudske civilizacije

Majka Terezija iz Calcutte
Izvor: Wikipedija



Majka Tereza (u sredini)

Majka Terezija (Skoplje, 27. kolovoza 1910. - Calcutta, 5. rujna 1997.), časna sestra aromunskog porijekla.
Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gongea Boiagi, rođena je u aromunskoj katoličkoj obitelji. S 18 godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla u katolički red irskih sestara, specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Godine 1930. uzima ime Terezija, u čast španjolske svetice Terezije Avilske. Nakon što je podučavala niz godina u jednoj školi u Calcutti, 1946. primila je "poziv nad pozivima", kako ga je sama nazvala, napustila školu i osnovala 1950. družbu Sestara misionarka ljubavi koje djeluju među siromašnima, bolesnima, umirućima. Godine 1979. dobila je Nobelovu nagradu za mir. Umrla je 1997. u Calcutti. Njezin red broji tisuće sestara i dragovoljaca i ima 450 središta u svijetu. Školovala se u Zagrebu, a imala je i hrvatsku diplomatsku putovnicu. S njom je surađivao u Indiji, hrvatski misionar Ante Gabrić. U listopadu 2003., papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom.

Kleopatra
Kleopatra se smatra najpoznatijom i najljepšom vladaricom u egipatskoj povijesti. Upravo ona je inspirirala bezbrojne filmove, drame, pjesme, slike…
Kleopatra


Kleopatra se smatra najpoznatijom i najljepšom vladaricom u egipatskoj povijesti. Upravo ona je inspirirala bezbrojne filmove, drame, pjesme, slike… Jedna je od najpoznatijih žena vladarica iz prošlosti.

No, prema nekim istraživanjima, Kleopatra nije bila toliko fizički privlačna i lijepa koliko se o njenoj ljepoti govori.

Po kovanicama iz tog doba se može zaključiti da je imala veliki kukasti nos i pomalo muške crte lice što nije nimalo privlačno, no, ona je jedna od rijetkih žena koja je u to vrijeme vladala i isticala se iznimnom inteligentnošću i mudrošću, stoga su od ambiciozne i nesretne ljepotice stvorili legendu.

Bila je kraljica drvenog Egipta u 1.st.pr.n.e.. Poznata je po tome što je koristeći svoje zavodničke i diplomatske sposobnosti uspjela privući Gaja Julija Cezara na svoju stranu i sebi osigurati vlast nad Egiptom.

Nakon Cezarove smrti, zavela je i Marka Antonija kojemu je rodila blizance i na čijoj strani će se boriti u ratu protiv Oktavijana, no, neuspješno.

Nakon što je Oktavijan okupirao Egipat Kleopatra je počinila samoubojstvo. No, na taj način je postigla besmrtnost.

<blockquote>

KAROLINA RIJEČKA

Tina Udović
Kad je o ženskim sudbinama riječ, vjerojatno ne postoji intrigantnija,
zanimljivija, tajanstvenija, zakučastija i legendarnija uloga od one
prelijepih heroina koje su, lukavim strategijama i hrabrošću svog
domoljubnog srca, na ovaj ili onaj način spasile svoju zemlju,
kraljevstvo ili grad. Takvim heroinama pripisuje se neopisiva ljepota,
umijeće zavođenja, čak i pronicljiva politička ili diplomatska
strategija, još od Kleopatre koja je carstvo povećavala uz pomoć
rimskih vojskovođa, preko Judite kojoj u domoljubne svrhe nije bilo
strano odsjeći glavu vojskovođe Holoferna. Tu negdje, u našim okvirima,
smjestila se i Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja
je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, uvjerila zapovjednika
britanske flote da obustavi topovsku paljbu na naš grad. Karolinu i
njoj slične heroine povijest pamti po više ili manje vjerodostojnim
dokumentima, a kasnija predaja po romantičnim pričama ili romansiranim
biografijama. Za osobama koje svojim djelima intrigiraju javnost uvijek
ostaje pitanje poput našega. Tko je zapravo Karolina Belinić, poznatija
pod imenom Karolina Riječka?
Povijesni spisi o njezinu porijeklu
i osobnom životu kažu: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata
žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene
do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je bila udata za
Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke
narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što
mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski
magistrat 1829. odao javno priznaje.
Karolinina povijesna uloga započinje 1813., zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku.</blockquote>




Slava Karolinine krinoline
hnk-zajc.hr

Najslavnija od sviju Riječanki, Karolina Belinić, rođena Kranjec, ugledala je svjetlo dana
samo dvije godine nakon pada Bastille, kada su Europom pobjedonosno
odjekivali zvuci Allons enfants!
Njen otac, stari i iskusni moreplovac
Francesco Kranjec, koji se obogatio spretnom trgovinom i postao ugledan
riječki građanin, nedugo prije toga oženio se, kao udovac, mladom
Bečankom Anom Marijom Stolz, Karolininom majkom.
Djevojčica odrasta ukući koja bijaše ispunjena
bezazlenom radošću i smijehom brojnih njenih sestara.
Život u takvim bogatijim obiteljima protjecao je u idiličnom
spokojstvu, bez ikakvih oskudica i uobičajenih briga koje su tištile
većinu siromašnijih građana.
Karolina je kao djevojčica gledala
kako u njenom rodnom gradiću nastaje velebno i pomalo pompozno zdanje
Adamićeva staroga kazališta, u koje će, poput svojih sugrađanki, rado
zalaziti, gledajući živopisne opere, komedije i koncerte gostujućih
teatarskih družina. Ne trebamo sumnjati u to da je već u ranoj svojoj
mladosti stekla solidan odgoj, visoku uglađenost u ponašanju i ostale
plemenite manire svojstvene građankama njena društvena ranga.
Prema suvremenim svjedočanstvima čini se da je bila i izuzetno lijepe
vanjštine, da se znala elegantno odijevati, te je osim talijanskoga
dobro poznavala i francuski jezik.
Već u svojoj sedamnaestoj godini,
udala se za riječkoga trgovca i brodovlasnika Andriju Belinića
(Bellinich), rodom iz Lovrana.
Dolazimo tako do sudbonosne 1813.
godine, kada Riječani proživljavaju teška razaranja tijekom engleske
invazije i bombardiranja.
U sveopćoj pomutnji i panici koja obuzima
Riječane tijekom engleskoga iskrcavanja i nemilosrdna uništavanja
njihova grada, jedna je mlada i hrabra žena ipak uspjela zadržati
prisebnost duha.
Bila je to Karolina Belinić. Izašavši iz svoje kuće na
Fiumari, ne obazirući se na vlastitu pogibelj i odijelivši se od
obitelji, otputila se hrabro engleskome časniku Freemantleu koji je
rukovodio tim razaranjima i odlučila izmoliti ga da obustavi započete
operacije sve do novih zapovjedi svojega pretpostavljenoga
zapovjednika.
Karolina je krenula kroz neprijateljske redove do
engleskoga komodora koji se nalazio kod jedne baterije nedaleko od
središta grada i zatražila da bude primljena. Bila je odjevena u crnu
dekoltiranu haljinu. Britanskom se visokom časniku obratila na
francuskome, iznoseći mu ukratko žalosne činjenice u kojima se našao
njen grad i usrdno ga moleći da pomogne njenim sugrađanima u tako
teškome času.
Iskusni ratnik, očito potresen njenom iskrenošću i
srdačnom otvorenošću, obećao joj je da će poštedjeti grad i obustaviti
svaki neprijateljski akt protiv privatne imovine, te je odmah odaslao
svoga časnika do majora Hostea, s naređenjem da ne produžuje s
devastacijom luke. Na taj način mnogima su spašeni brodovi, pošteđena
je i druga vrijedna imovina, a grad sačuvan od većega razaranja. Treći
dan divizija engleske flote otplovila je i bombardirala susjedni Bakar.
U tom hrabrom podvigu Karolininu ima nečega mitskoga. Pojavljuje se ona
odjednom, okružena dimom paleži i smradom baruta, usred sveopće
pomutnje.
Moderna je to, osviještena i hrabra građanska
osloboditeljica, utjelotvorenje slobode.
Pa ipak, za razliku od
Delacroixove Slobode, obnažene djevojke s bajonetom u lijevoj i
barjakom u desnoj ruci, koja korača preko pariških barikada i gomile
leševa, naša Karolina nije revolucionarka već imućna mlada građanka
koja svojim šarmom postiže ono što drugi mogu riješiti jedino krvavim
oružanim sukobom.
Pitanje koje nam se samo po sebi nameće glasi:
tko je zapravo ta bidermajerska dama i kako se uopće moglo dogoditi da
upravo ona, dotad anonimna žena, odjednom postane ključnom osobom koja
sudbonosno utječe na povijesna zbivanja? Nije li u tome kakvu ulogu
mogla odigrati činjenica da su joj otac i brat obnašali dužnost
britanskih vicekonzula u Rijeci?
Što se zapravo dogodilo između
Karoline i engleskoga zapovjednika? Kako je točno tekao njihov
razgovor? Da li je Englez tražio od ove hrabre žene kakvu protuuslugu?
Je li Karolina pristala? O svemu tome teško da ćemo ikada nešto i
doznati. Ono što nas najviše može začuditi jest činjenica da u
suvremenim izvještajima o Karolini nitko izričito ne govori. Jesu li
njeni sugrađani tim prešućivanjem nešto željeli prikriti? Jesu li se
možda i sami sramili priznati pred vlastodršcima svoj očiti kukavičluk
u teškim trenucima razaranja grada?
Hrabri čin Karolinin nešto je što
se, očito, nije uklapalo u službene izvještaje, koje su pisali ozbiljni
i namrgođeni gradski senatori. Iz nama danas nepoznatoga razloga čitav
se slučaj nastojao zaboraviti.
Unatoč nesumnjivim svojim zaslugama
iskazanim tijekom engleske opsade grada, Karolina za života nije
uspjela isposlovati i odgovarajuće pismeno priznanje austrijskoga cara.
Već u svibnju 1816., prilikom prve posjete cara Franje I. Rijeci,
zatraženo je da se Belinićevoj dade neko odlikovanje. Kada je pak 1817.
Karolina vlastoručno uputila takvu molbu u Beč, u odgovoru austrijskog
dvora priznaju joj se osobite zasluge za taj hrabri čin, kao i
opravdanost zahtjeva na priznanje od grada Rijeke, ali se molba za
carskim odlikovanjem odbija. Sadržaj ovoga akta dostavio je Karolini
riječki Magistrat dopisom u kome se veli: “iskazujemo vam u ime grada
uvjerenje, da će vaš, sa zahvalnošću primljen lijepi čin, kojim ste se
iskazali kao hrabra građanka plemenite zemlje, ostati nezaboravan
stanovnicima Rijeke.”
Tek 1829. godine, na njezinu molbu, kapetansko
vijeće Rijeke odaje posebno priznanje njoj i njenom tada već pokojnom
suprugu “da to potakne ostale građane na patriotska djela.”
O Karolininim poznim godinama nemamo više nikakvih podataka. Vjerojatno
se, već kao mlada udovica, razočarana i zbog nepravedna zapostavljanja
svoga hrabroga djela, posve povukla iz javnoga života. Ne znamo čak
niti kada je umrla. Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke
Marie Anne ud. Kranjec, pisanoj 12. svibnja 1842. godine. Otputovala je
potom lijepa Karolina u vječnost, prepustivši crnu svoju krinolinu
imaginarnom zavičajnom muzeju riječkih urbanih predaja.

Klara Cetkin

Iako je umrla prije 75 godina, njeni stavovi o ravnopravnosti žena i muškaraca i danas su aktuelni. Političarka i feministkinja Klara Cetkin bila je vođa ženskog pokreta u svijetu.

Klara Cetkin bila je kćerka seoskog učitelja iz Saksonije. Odrasla je u duhu krišćanstva i humanizma. Na nastavničkom seminaru u Leipzigu priključila se Socijaldemokratskoj partiji Njemačke. Sa svojom najvećom ljubavi, revolucionarom Osipom Cetkinom iz Odese, Klara se 1883 odselila u Pariz, dobila dva sina i zaposlila kao novinarka za francuske i njemačke radničke novine. Umjesto svog djevojačkog prezimena Eissner Klara je uvijek koristila prezime Cetkin, iako nikada nije bila vjenčana.

Kao delegat njemačkih socijaldemokrata Klara je prisustvovala osnivačkom kongresu Druge internacionale u Parizu. Tamo je održala govor, koji je od nje napravio osnivača ženskog radničkog pokreta. Tom prilikom ona je rekla: Kako kapitalisti ugnjetavaju radnike, tako muškarci ugnjetavaju žene i to će tako i ostati sve dok se žene ekonomski ne osamostale". Nakon prerane smrti svog životnog saputnika, Klara Cetkin se bez finansijskih sredstava za život, sa dva sina preselila u Stuttgart. Tamo je dobila posao urednice ženskih radničkih novina "Jednakost" a ubrzo se i udala za slikara Georga Friedricha Zundela.
Klara je bila prva žena, koja je ušla u predsjednišvo Socijaldemokratske partije Njemačke. Na prvoj socijalističkoj konferenciji žena u Stuttgartu izabrana je za njihovog generalnog sekretara. Tri godine kasnije, na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu, prihvaćena je njena ideja da se 8. mart slavi kao Dan žena. Jedna od najboljih Klarinih prijateljica bila je Roza Luksemburg. Zahvaljujući njenim antiratnim stavovima i uzajamnim osjećajem izolacije u SPD-u one su se izdvojile i iz njihove grupe nastala je buduća Komunistička partija Njemačke. Kao predstavnica Komunističke partije Klara Cetkin je za vrijeme Vajmarske Republike svo vrijeme bila članica njemačkog parlamenta Reichstaga. Često je boravila u Moskvi, gdje je vodila Ženski sekretarijat Treće internacionale. 30. avgusta 1932 Klara Cetkin je, kao najstarija zastupnica, otvorila tadašnju konstituirajuću sjednicu parlamenta. Nekoliko mjeseci nakon toga pobjegla je od nacista u Moskvu, gdje je preminula 20. juna 1933.</a>