Da se ne zaboravi

Reprezentacija u službi HDZ-ove kampanje
Nogometna reprezentacija nije HDZ-ova, nego Hrvatska. Stavljanje znaka jednakosti između državne nogometne reprezentacije i stranke moguće je samo kod nas. I u Srbiji eventualno. A HDZ je novinskim oglasom u kojem je Niko Kovač učinio upravo to. No, od prvoga dana je tako. Ruku na srcu najprije je držao HDZ, pa tek onda reprezentativci



Ne tako davno, ima tome 17 godina, Hajduk i Dinamo bili su 'dva kluba bratska i njima se ponosila čitava Hrvatska', a na tribinama poljudskog sjevera i maksimirskog juga rastezali su se transparenti na kojima je pisalo: Toricida i BBB za HDZ.

Sedamnaest godina poslije na tribinama Poljuda i Maksimira takav je transparent nemoguće pronaći. Torcida je danas posvećena revitalizaciji aveti iz prošlosti na internetu, a nakon epizode s izmjenom imena Dinamo u HAŠK Građanski, pa kasnije u Croatia, HDZ je među BBB dobrodošao kao Milanović na mjesto Sanaderova savjetnika.

Kad već ne može na tribine, HDZ se odlučio spustiti na teren ne bi li one s tribina ponovno pridobio na svoju stranu. U tjednu iza nas brojni sportaši izrazili su svoju potporu HDZ-u. I nema tu ništa sporno. Političko opredjeljenje je stvar osobnog uvjerenja i svatko može podržavati koga želi.

Međutim, kada na teren u Stanovima nogometaši Zadra istrče na zagrijavanje u HDZ-ovim šuškavcima, Slavko Goluža na fešti HDZ-a u hotelu Dubrovnik uruči dres RK Zagreba Sanaderu, a u dnevnim novinama Niko Kovač osvane preko cijele stranice u dresu hrvatske nogometne reprezentacije u oglasu HDZ-a, onda to dobiva drugu dimenziju.

Dimenziju iz koje se da iščitati da između Hrvatske i HDZ-a stoji znak jednakosti, odnosno da, ako nisi za HDZ, onda si protiv Hrvatske.

Pročitajte cijeli tekst na:
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/izbori07/page/2007/11/11/0118006.html

Ovo je tekst Miljenka Jergovića, a izašao je 13.11.2007. Osvrt na korištenje sportaša u predizbornoj kampanji:


Kada se sportaši unajmljuju da pričaju besmislice, to nije demokratska nego totalitarna glupost.



Možda
je problem u tome što u Hrvatskoj nije sramota biti glup. Točnije
rečeno, nije sramota biti glup ukoliko si poznat. Ako si anoniman, tada
ti ionako nema pomoći, jer je sa stanovišta rulje koja gleda televiziju
i čita novine posve irelevantno jesi li glup ili pametan ako si već
neuspješan. Ovih dana s televizijskih ekrana i iz novina nasrću na nas
kojekakvi izborni slogani, spotovi, te živčani i emotivni ispadi s
ciljem pobjede na parlamentarnim izborima. Među HDZ-ovim misliocima
nekako je prednjačio nogometaš Niko Kovač.
Je li to došlo iz njegovog živčevlja, ili mu je netko rekao što će i
kako će misliti, tek čitamo nekoliko Kovačevih prostih i
prostoproširenih rečenica: “Kapetan sam hrvatske nogometne
reprezentacije. Rođen sam i živim u dijaspori. Silno se radujem svakom
nastupu za našu hrvatsku zastavu i himnu. Moj brat Robert također. I
sad neki kažu da nam ne pripada pravo glasa na izborima.”

U
prvoj rečenici, gramatički korektnoj, hadezeovac Niko, poput hrvatskog
prvašića, koji je do polugodišta savladao sva slova, izriče
najopćenitiju tvrdnju o sebi, ono što mu prvo pada na pamet. Mali Joža
će reći - ja sam dječak, mala Božica - ja sam djevojčica, a mali
tridesetšestogodišnji - ali ponešto limitirani - Niko kazat će to
svojim riječima - ja sam kapetan. I manje-više, sve troje bit će u
pravu. U drugoj, ponešto problematičnijoj rečenici, hadezeovac Niko
veli kako je rođen i živi u dijaspori. Često se tako dogodi da djeci u
glavu uđe neka riječ, a da ne znaju njezino pravo značenje. Naročito im
se usijeku riječi koje odrasli izgovaraju ispod glasa i s nekim
osobitim, tajanstvenim prizvukom u glasu: recimo riječi abortus,
prostata i alimentacija. Hadezeovcu Niki ta čarobna riječ, za koju ne
zna što zapravo znači, je dijaspora. On misli da će zvučati učenije ako
kaže da je rođen u dijaspori, a ne recimo u Berlinu, Frankfurtu,
Hamburgu ili nekom drugom velikom hrvatskom gradu.

Ali budimo
pošteni, nije to samo njegova privatna glupost, nego i glupost njegove
stranke i svake dosadašnje hrvatske vlasti, koji, eto, nisu imali na
umu tu sitnicu da su se u dijaspori, dakle raštrkanosti ili - kako Srbi
vele - u rasejanju, mogli rađati samo Židovi, i to prije uspostave
Izraela, a da bi se danas tom riječju mogli slobodno koristiti Romi i
Kurdi, kada bi baš žarko željeli da poput Nike zvuče učenijima nego što
jesu. Ili kada bi, poput onih koji su riječ dijaspora uveli u
svakodnevni hrvatski govor, bili tako besramni da parazitiraju na
židovskoj povijesti i identitetu. U trećoj rečenici svoga reklamnog
spota i oglasa Niko Kovač veli da se raduje svakom nastupu za “našu
hrvatsku zastavu i himnu”. Osim što je tu riječ o prvoškolskoj
metaforizaciji i stilizaciji, već na prvi pogled neobičnim nam se doima
pleonazam u pridjevima. Jedino ako hadezeovac Niko osim našeg hrvatskog
nema i naše njemačko, pa onda mora striktno odvajati dva različita
naša. Drugo, Niku su krivo učili i naučili kako on nastupa za “hrvatsku
zastavu i himnu”. Premda ne treba pridavati sakralni ili smrtnoozbiljni
značaj državnim simbolima, ipak hrvatska zastava i himna nisu na to
spale da se ljudi loptaju za njih, niti loptanje može biti njihov
značenjski sadržaj i smisao. Kad bi tako bilo, ni Hrvati više ne bi
bili narod, nego samo navijačka skupina, bez ikakvog zajedničkog
interesa, osim nogometnog. Ili još izravnije: u tom slučaju svi skupa
bili bismo na intelektualnoj i verbalnoj razini kapetana naše nogometne
reprezentacije. Četvrta rečenica hadezeovca Nike je najzanimljivija:
“Moj brat Robert također.” To ustvari i nije rečenica, jer nema
subjekta i predikata, ali iz onoga što tu piše može se zaključiti kako
se brat hadezeovca Nike također raduje. Da su i jedan i drugi kojih
tridesetak godina mlađi, bila bi to lijepa slika.

Dva dječaka,
sinovi našega Jugošvabe, Bosanca negdje od Duvna ili Livna, podrijetlom
Hrvati, raduju se dok naganjaju loptu po nekoj grbavoj ledini uz
rijeku, dok im ćaća pere mercedesa i zvižduka onu našu od Miroslava
Ilića, pod naslovom Joj Rado, joj Radmila… Potom slijedi peta rečenica,
koja nema ama baš nikakve veze s prethodne četiri. Ponovimo je još
jednom: “I sad neki kažu da nam ne pripada pravo glasa na izborima.”
Hadezeovac Niko, ili onaj tko je smišljao što on ima da misli, očito
smatra kako se pravo glasa na izborima stječe time što se raduješ
nogometu, time što ne znaš za koga i za što igraš, time što ne znaš
gdje si se rodio, pa rodno mjesto nazivaš drukčije nego što piše u
rodnome listu. Nakon toga slijedi još samo zaključak: “E baš zato HDZ i
dr. Ivo Sanader!”

Kada profesionalni
političari pričaju gluposti, pa i idiotluke, kao na primjer Mladi Vođa
kada Sanadera uspoređuje s Miloševićem ili kada na lokalnom radiju
objašnjava humane dimenzije alkarskoga govora Ante Kotromanovića, onda
je to način na koji oni shvaćaju svoj posao ili način na koji
zamišljaju svoj stranački profil. To je, dakle, glupost u okvirima
demokracije. Ali kada se sportaši unajmljuju da pričaju gluposti, i
kada oni to, poput Nike, čine u svom punom mentalnom kapacitetu, tada
je to protudemokratska, totalitarna glupost. Naravno, osim u slučaju da
se od sutra nogometna reprezentacija Hrvatske preimenuje u
reprezentaciju HDZ-a, nakon čega bi gluposti Nike Kovača bile legitimne
i sravnjive s glupostima Zorana Milanovića.
Hadezeovac Niko ima svu slobodu da bude hadezovac, ali ako se pritom
predstavlja kao kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, pa se još
poziva i na zajednički, hrvatski grb i zastavu, tada stvar posve
legitimne političke borbe postaje to da mu njegovi stranački protivnici
na prvoj sljedećoj utakmici reprezentacije požele da slomi nogu.

Neznam..niti meni nije godilo kada sam mladeg Kovaca ugledao u ovoj kampanji i pomislio sam..o boze kakav papak, ali onda se sjetih da je lik nogometas a ne politicar i da kao svaka javna osoba voli biti u medijima i nema bas nekakvu politicku naobrazbu , vec prati kucno pravilo desne orjentacije po kojem je odgojen i sa kojim je rastao.
Bilo kako bilo , ja mu oprastam iste sekunde kada zabije gol za repku ili doprinese pobjedi iste..takav sam :cheers2: