Biti ciničan i hladan kao doktor House

Kolumna Prosjaci i spinovi
Biti ciničan i hladan kao doktor House
Piše Ana Benačić



Od siromašnih se bježi. Djeca iz siromašnih obitelji to znaju iz prve ruke. To će biti prva diskriminacija s kojom će se sresti kada krenu u školu. Tada će osvijestiti zašto im je mama često uplakana i zašto im tata izgleda starije od očeva imućnijih kolega iz razreda, iako su iste generacije u pitanju.

Pred očima najprije trebamo imati sliku starice iz, recimo, slavonskog sela koja živi sama. Muž, s kojim je kudikamo bilo lakše pregrmjeti dan, jer je imala s kim razgovarati i obrađivati zemlju, umro je prije nekoliko godina. Napustilo ju je zdravlje, ali i djeca. Ona su u potrazi za poslom morala otići daleko od naselja u kojima nitko nema prebijene pare.

Svako radno mjesto koje se pojavi, a istovremeno znači novac od kojeg se može živjeti s do dva djeteta u obitelji, unaprijed je zauzeto već godinama. Ona sela koja nisu razorena u ratu, danas su razorena bijedom. Džaba ti sve obradive površine na svijetu kada je proizvodnja hrane uništena radi trgovaca kojima je Tuđman namijenio sudbinu da budu u klubu 200 bogatih obitelji.

Natječaj za posao? To su gluposti na koje se pozivaju tamo u Zagrebu. Tamo gdje naša starica živi to ne funkcionira. Plaća od 3.000 kuna neviđeni je luksuz, a samo dobivanje plaće ravno je dobitnoj kombinaciji na lotu. Tko ti garantira da ćeš biti plaćen kad na nadničarskom poslu možeš samo sanjati o bilo kakvoj pisanoj, ugovornoj obavezi? Koga je uopće briga ako ne dobiješ plaću?

Siromaštvo je kad je ta naša starica preponosna da uzme novac od svoje djece, jer joj je stalno na pameti da nema novca niti za vrećicu bombona svojim unucima. Na stranu to što su unuci željni svega, no odakle njenoj djeci novca da ih školuju? To je bitno, ne igračke. Samo želi da završe školu i da se ne muče kao ona.

Pa, gdje ćeš još uzeti od njihovih roditelja koji se bore u vremenima naočigled težim od onih u kojima je sama podizala obitelj i sagradila kuću u nekoliko godina? Tada je u njenom danas razrušenom kućerku još bilo znakova života, rad kao da se plaćao, a bilo je i snage u tom tijelu što sada posustaje.

Sada je od tog života ostao samo namještaj, star nekoliko desetaka godina i potpuno nefunkcionalan. Dolazi zima i postaje joj teže jer nema grijanje na plin, nego na drva koja treba unositi u kuću. Prostor se ne može dovoljno ugrijati da se spriječi probijanje vlage i plijesan.

Hrana? Više je gladna nego sita. Jede se što se ima i što zubi mogu sažvakati. Kada obrok od više desetaka kuna smatraš ekstravagancijom, izdvajanje više tisuća kuna za pošteno zubalo čini se nepotrebno. Ako i dobivaš penziju, ona je dovoljna za plaćanje struje i izdataka na koje najčešće ne računaš, a oni se svejedno pojavljuju...

Siromaštvo je kada se prestaneš nadati da će ikada biti bolje i sve što tražiš u svojim molitvama je brza smrt. Život si zamišljao drugačije, a sad kad si pri kraju ni ne želiš vidjeti što ti se još može dogoditi. Živiš u trajnome strahu. Podnio si svašta u životu, ali zamisao agonije nepomičnog ležanja u krevetu zbog bolesti, pelene za odrasle, smrad urina i dekubitus, nadmašuje sve tvoje najgore noćne more.

Jedna od njih je bila da ćeš postati socijalni slučaj. Ostvarila se.

Od siromašnih se bježi. Djeca iz siromašnih obitelji to znaju iz prve ruke. To će biti prva diskriminacija s kojom će se sresti kada krenu u školu. Tada će osvijestiti zašto im je mama često uplakana i zašto im tata izgleda starije od očeva imućnijih kolega iz razreda, iako su iste generacije u pitanju.

Upravo su obitelji s više djece i samohrani roditelji sljedeća po brojnosti kategorija siromaha, nakon osamljenih staraca. I onda ti neka Jadranka Kosor kaže da praviš djecu, da se boriš protiv crne demografije i za opstanak mirovinskog sustava. Kako?

Zašto? Kad odeš u mirovinu ionako ćeš biti socijalni slučaj bez obzira jesi li desetljećima davao 35 posto plaće državi ili si životario od danas do sutra bez radnog staža.

Najgore je, ipak, što ovdje opisana scena nije nimalo strašna kao što može biti, jer je lišena drugih zala koja u potpunosti razaraju jednako siromašne, kao i "normalne" obitelji. Tu mislimo na one koje bi inače imale dovoljno novca za školovanje djece, jer neobrazovanost nosi samo još siromaštva. Ta su zla samoubilački faktori: kocka, kamatari, alkoholizam, teška bolest, krediti... Svaki dan 15 obitelji ostaje bez kuće jer ih ne može plaćati.

I dok se broj beskućnika, nezaposlenih i siromašnih povećava, raste i rupa u državnom proračunu, koja sada iznosi oko 20 milijardi kuna. Pada jedino broj onih koji pune državni proračun. Odumire ono što je do jučer izgledalo perspektivno i pribraja se nekoć samoodrživim domaćinstvima na selu i poduzećima u gradu, koji su razoreni pljačkom i pomicanjem državnog interesa s proizvodnje na trgovinu.

To se sve nije izdogađalo jučer. Petina Hrvata koja je na rubu gladi nije zaboravljena i ostavljena bez dostojanstva jučer. Koliko ciničan, beskrupulozan, proračunat, bešćutan i drzak moraš biti da se u predizbornoj godini, pokraj ovakve proračunske rupe, sjetiš uvoditi pomoć za najsiromašnije i bacati pred njih po sto eura?

Takvom hladnoćom može se pohvaliti još jedino mizantrop, doktor House.


http://danas.net.hr/hrvatska/abenacic/page/2010/10/20/0055006.html?pos=n0